Već godinama želim prekrižiti Hrvatsku na mom popisu odredišta za provođenje godišnjeg odmora. Pa, kažem odmora, ali moje putovanje u Dubrovnik, na obalu Jadrana, više je izgledalo kao posao – imao sam samo dva i pol dana za pregled i provjeru mjesnih restorana, hrane, kulture i vina. Bio je to vrlo pretrpan raspored, ali sam uzeo sa sobom svoj štap i opremu za svaki slučaj. Nikad se ne zna na što ćeš naići.

Prvog dana stigao sam u nedavno obnovljeni hotel Excelsior, s kojeg se pogled pruža na more i otok Lokrum, i krenuo na kasni ručak u obližnji restoran Proto. Znao sam da je hrvatska hrana talijanizirana, usprkos tomu što su, naravno, mještani kojima sam to spomenuo odlučno odbacili tu tvrdnju odgovorivši da je nasuprot tomu talijanska hrana pod vrlo velikim utjecajem njihove kuhinje. Ne želeći ulaziti u žučne rasprave, zaustavio sam se na tome. Naručio sam platu lokalnog dalmatinskog pršuta koji je bio savršen i prilično sličan dobro priređenom Parmanskom pršutu – ups! Nastavio sam s gulašem od hobotnice i palentom obojenom crnilom od lignji – jednostavno i konkretno.

Nakon ručka prošetali smo Dubrovnikom, klasičnim primorskim gradom opasanim zidinama. Kad u njega uđete, oko vas nema automobila, samo dobro uglačane kamene ulice – nikad nisam prošao nijednom ulicom tako dobro održavanom i čistom kao sunce. To mjesto izgleda poput filmskog seta, usprkos tomu što ima malo previše suvenirnica za moj ukus. Zapravo sam ušao u neke od njih budući moj prijatelj skuplja predmete vezane uz ribe. Ipak, ništa nisam ponio kući u kovčegu.

Sljedećeg dana otišli smo južno od Dubrovnika u vinariju Gruda. Nakon obilaska vinograda sjeli smo kušati vino uz neke lokalne sireve. Zapravo nisam nikada vidjeo nijedno hrvatsko vino na vinskim listama nigdje u Ujedinjenom Kraljevstvu – ili bilo gdje drugdje, kad smo na tome. Kušali smo Plavac Mali, berbu iz 2006. godine, vino srednje klase koje bi se moglo mirne duše naći na mojoj vinskoj karti, potom Merlotinu iz 2006. koja je zrila 18 mjeseci u francuskoj hrastovini i koja je bila najskuplja na vinskoj listi. Prešli smo zatim na Cabernet Sauvignon Trajectum 2006, ponovno izvanredno vino. Mogli bismo bilo gdje u svijetu kušati takva izvrsna vina.

Bio sam malo zaintrigiran i htio probati lokalni rosé, jer izgleda da svi mještani s podcjenjivanjem gledaju na pijenje tog ružičastog vina. Nisam siguran zašto je to tako, s obzirom da se okolnosti i more i morska hrana s njim savršeno slažu - da smo u Španjolskoj, ono bi bilo na stolu svakog restorana. Kad smo konačno došli do roséa, načinjenog od grožđa vrste kadarun, nije mu uopće bilo nikakve zamjerke. Imalo je izvrsnu, lagano hrđavu boju, kakvu ja volim, i ugodnu suhoću. Uz to, bilo je i jeftino. Ručak nakon posjeta podrumu bio je uistinu onakav kakvog sam jedva čekao. Bilo je to u seoskom restoranu imenom Konavoski dvori, koji je specijaliziran za jela od janjetine i teletine pripravljena u žeravi otvorene vatre ispod peke, tradicionalnog željeznog «zvona». Mora se proći pored lonaca na ulazu, tako da se okusni pupoljci bude i prije nego se sjedne za stol. Prvo što sam naručio bila je boca roséa. Otpočeli smo s lokalnim dimljenim mesom i sočnom palentom s pirjanim puževima, ali glavna je predstava bilo jelo ispod peke. Nadao sam se da će jelo stići u velikim komadima mesa uz kost, ali meso je bilo razrezano na manje komade, što je šteta, no usprkos tomu bilo je vrlo ukusno, posebice uz kriške krumpira i luka ispečene ispod mesa. Mi smo se strogo držali roséa i naručili i drugu bocu ( ili je to bila treća?). Sjedali smo i gledali divlje potočne pastrve u rječici Ljuta koja protječe upravo ispod restorana, iako sam, što je tipično za mene, ostavio svoj putni ribarski štap u hotelu. Nagrađivani Chef Mark Hix ima istoimene restorane u Smithfieldu, Londonu i Lyme Regis, Dorset. Njegova najnovija knjiga Britanska sezonska hrana (25£, Quadrille) sad je u prodaji.

KAKO STIĆI
British Airways leti za Dubrovnik s londonskog Gatwicka. Pridružite se Executive Clubu i uštedite do 2.135 BA milja kad letite preko Kluba Europe u Dubrovnik.